Bilo je to ne tako davne 2015. godine, završio sam drugi razred srednje škole i kao nagradu baka me odlučila odvesti na moje prvo veće putovanje koje sam sam organizirao. Neću vam još otkriti destinaciju, ali ću vam dati hint: u srednjoj školi sam učio francuski jezik.
Prije osam godina tehnologija još nije bila tako razvijena, u EU je još postojao roaming, Google Maps nas nije pratio u stopu, prvi put sam se susretao s Bookingom. Bilo je vrlo izazovno. Da ne duljim, na putovanje smo krenuli u kolovozu. Ooo da, bilo je pakleno vruće. To mi je ujedno bio i prvi let avionom. Sigurno vam je poznat onaj osjećaj uzbuđenja kada imate leptiriće
u trbuhu, oči vam suze od sreće. Upravo sam se tako osjećao duž cijelog leta od Zagreba do Pariza. Kada smo sletjeli u Pariz, javnim prijevozom krenuli smo prema centru. Uzbuđenost je samo rasla. Toliko smo bili uzbuđeni da smo nakon silaska s autobusa, umjesto presjedanja na metro, odlučili hodati s koferima po užarenom asfaltu. Nakon 45min hoda stigli smo u hotel koji je bio tek par stotina metara od Slavoluka pobjede (Arc de Triomphe).
Posjet Parizu trajao je 8 dana. Uspjeli smo ga vidjeti uzduž i poprijeko, od najmanje umjetnine izložene u Muzeju Louvre pa sve do zadnjeg šarafa na samom vrhu Eiffelovog tornja. Sve bez Google Maps-a, s kartom u rukama i uključenim svim receptorima za orijentaciju, da se ne izgubimo ili zalutamo u one svima dobro poznate sumnjive dijelove „opasnog Pariza”. Čak smo na jedan dan Eurostar vlakom, koji vozi tunelom ispod kanala La Manche, skoknuli do Londona. Više o tom pothvatu u nekom od idućih postova.
Putovanje je bilo prepuno avantura, uspomena, a bilo je i par nezaboravnih situacija. Jedna od tih je bio golub, kojem nažalost nismo dali ime. On je već prvo jutro bio na našem prozoru i neprekidno je gugutao, što je moju baku probudilo, a ona je mislila da ju zezam i proizvodim zvukove goluba. Sve dok me nije probudila, a ja onako još polusnen gledam i ne razumijem što se dešava. Čujem i ja gugutanje i odlučim rastvoriti zastore, a kad ono, susjed nam je poželio dobrodošlicu. Svako jutro i svaku večer nam je dolazio u posjetu. Druga situacija, je naravno bila s prodavačem raznih suvenira. Tko je bio u Parizu zna da ih ima na svakom koraku i sigurno se susreo barem s jednim. Te godine su jako popularni bili selfie štapovi i naravno ja sam morao imati jedan. Prišao sam čovjeku i pitao: “How much?” Odgovori on meni: “30 euros my friend”. Mislim si ja, e moj frende ja u novčaniku imam samo 5€. Kažem ja to njemu, i krene cjenkanje, za 20€ pa za 15€, a ja uporno tvrdim da nemam više. Pokažem mu svoj novčanik u kojem je doslovno bilo samo 5€. I on odustane, odustanem i ja. Kad evo njega za par minuta: “My friend, my friend I have best deal for you! Only 10€”. I ja opet govorim da nemam više od 5€. Na kraju pristane i proda mi nesretni selfie štap za 5€. Dan danas ga čuvam kao uspomenu, a 80% fotki iz Pariza su selfiji.
Ovog putovanja se uvijek rado prisjećam. Kada imam loš dan samo se zamislim u Parizu kako šećem uz obalu rijeke Seine. Grad ljubavi posjetio sam još dva puta, na proljeće i zimu 2022. godine, kada sam ga doživio skroz drugim očima jer ipak je prošlo sedam godina i mnogo toga se izdešavalo. O tome ću vam također pisati u nekim od nadolazećih postova, za sada ću vam otkriti naziv: Proljetni ili zimski Pariz? – koji sigurno izlazi prije 4. sezone serije Emily in Paris.
Bisous,
Nikola
