Između Alpa i Balkana, uz rijeke Dravu, Dunav i Savu, skriva se regija koju većina nas godinama samo prolazi. Putujemo prema velikim europskim destinacijama, tražimo poznate gradove i razvikane lokacije, a pritom često nismo ni svjesni koliko se povijesti, kulture i autentičnih doživljaja nalazi tik do nas.

Upravo nas je zato ova ruta kroz Sloveniju, Hrvatsku, Mađarsku i Srbiju toliko iznenadila. U samo šest dana prošli smo gradove koji su nekada bili važni centri Rimskog Carstva, istraživali vinske regije, plovili kroz netaknutu prirodu i otkrili koliko je Podunavlje stoljećima povezivalo ljude, kulture i trgovinske puteve. Kroz projekt Romans Wine Danube Route imali smo priliku doživjeti jednu potpuno drugačiju stranu naše regije. Onu sporiju, autentičniju i održiviju. Od rimskih lokaliteta i povijesnih gradova do lokalnih vina, tradicije i prirode, ovo putovanje pokazalo nam je koliko nevjerojatnih mjesta imamo gotovo pred nosom.

Ptuj – grad u kojem se rimska povijest skriva iza šarenih fasada

Naša prva stanica na ovoj panonskoj ruti bio je Ptuj, jedan od najstarijih gradova u Sloveniji i mjesto u kojem se rimska prošlost i danas osjeti gotovo na svakom koraku. Iako smo u Ptuju proveli samo jedno noćenje i jedan dan, pokazalo se da je to sasvim dovoljno vremena za prvo upoznavanje grada pogotovo ako tražite ideju za kratki vikend bijeg ili jednodnevni izlet.

Ptuj nas je, nažalost, dočekao kišom. No čak ni promjenjivo proljetno vrijeme nije uspjelo sakriti njegov šarm. Šarene ulice, crveni krovovi i pogled prema starom gradu uz rijeku Dravu imaju neku posebnu atmosferu, a čim je iduće jutro granulo sunce, grad je potpuno zablistao. Upravo tada najbolje dolazi do izražaja jedan od najljepših pogleda u gradu, onaj s pješačkog mosta na Dravi, odakle se vide crveni krovovi, dvorac i panorama starog grada.

Jedan od glavnih razloga zašto je Ptuj toliko važan na ovoj ruti njegova je bogata rimska baština. Tijekom našeg boravka posjetili smo dva mitreja, antička svetišta posvećena bogu Mitri. Prvi datira iz sredine 2. stoljeća i posebno je zanimljiv jer se ovdje nalazi originalni oltar s prikazom Mitre koji nosi bika. Takva postoje samo dva. Jedan se danas nalazi u Louvreu, dok je drugi ostao upravo ovdje. Treći mitrej, koji se također nalazi u gradu, najveći je u jugoistočnoj Europi, a izgradili su ga rimski vojnici. Zanimljivo je da se dio rimske povijesti u Ptuju nalazi na sasvim neočekivanim mjestima. Uz samu bolnicu može se vidjeti rimska cesta koja je nekada bila dio važnog pravca prema Rimu, a u gradu se nalazi i rimska peć. Ako želite detaljnije istražiti rimske ostatke i mitreje, potrebno je unaprijed kontaktirati gradski muzej i dogovoriti obilazak s arheologom ili kustosom, što cijelom iskustvu daje dodatnu dimenziju.

Naravno, nezaobilazan je i Ptujski dvorac, unutar kojeg se nalazi i muzej. Mene je osobno najviše oduševila glazbena soba. Poseban doživljaj bio je i uspon na Mestni stolp, gradski toranj visok 54 metra koji se nalazi u samom centru grada. Nakon 150 stepenica otvara se prekrasan panoramski pogled na Ptuj, rijeku Dravu, crvene krovove i okolna brda, a upravo je to jedno od onih mjesta s kojih grad izgleda najljepše.

Osim povijesti, Ptuj nas je osvojio i svojim opuštenim, pomalo nostalgičnim vibeom. Posebno nas se dojmio Muzikafe, šarmantni kafić u centru grada u kojem svaki kutak izgleda drugačije. Stare fotografije, telefoni, različite stolice i detalji koji podsjećaju na neka prošla vremena stvaraju osjećaj kao da ste nakratko otputovali 40ak godina unazad. Za ručak smo posjetili Pri Tonetu, dok smo tradicionalnu slovensku kuhinju probali u Gostilna Amadeus.

Noćenje smo imali u Panorama B&B, smještenom na mirnoj lokaciji s pogledom na Ptujski dvorac. Osim pogleda i odličnog doručka, posebno nam se svidio vrt prepun malih detalja, panjeva pretvorenih u kućice, kućica za ptice i detalja koji cijelom mjestu daju gotovo bajkovit izgled. I upravo je to možda najbolji opis Ptuja, grad koji nije glasan ni pretenciozan, ali vas polako osvoji svojim detaljima, poviješću i atmosferom.

Osijek – grad koji živi sporije i osvaja na prvi pogled

Nakon slovenskog Ptuja, naše putovanje nastavilo se prema Osijeku, najvećem gradu Slavonije i mjestu koje nas je potpuno osvojilo svojom opuštenom atmosferom. U Osijeku smo proveli dvije noći jer je plan bio istražiti ne samo grad, već i Baranju te Kopački rit, koji su bili rezervirani za idući dan.

Odsjeli smo u Hotel Maksimilian, smještenom u samom srcu osječke Tvrđe. Već pri dolasku jasno je zašto je ovaj hotel svojedobno proglašen najboljim obiteljskim smještajem u Hrvatskoj. Sve ovdje djeluje toplo, mirno i domaće. Kao da ste došli kod nekoga u goste, a ne u klasičan hotel. Doručak se priprema svježe i s puno pažnje, dvorište izgleda poput malog francuskog vrta, a posebno nas je oduševio koncept “bara povjerenja”, gdje sami uzmete piće, zapišete što ste popili i broj sobe, a sve se temelji isključivo na povjerenju prema gostima.

Osijek smo istraživali biciklom, što se pokazalo kao jedan od najboljih načina za upoznavanje grada. Grad je ravan, ugodan za vožnju i nekako vas prirodno uspori. Nije slučajno da ga mnogi nazivaju “slow motion gradom”. U Osijeku ljudi stvarno stanu na crveno, vozači puštaju pješake, a cijeli grad ima neku neopterećenu energiju koja se danas rijetko gdje osjeti. Vozeći se gradom obišli smo osječku Tvrđu, prošetali uz Dravu i saznali zanimljiv podatak da je upravo u Osijeku vozio prvi tramvaj u Hrvatskoj, ali i u jugoistočnoj Europi. Još davne 1884. godine, čak sedam godina prije Zagreba.

Drava ovdje igra veliku ulogu u svakodnevnom životu grada. Šetnice uz rijeku, biciklističke staze i pogled na vodu daju Osijeku posebnu atmosferu, a tu je i poznata osječka plaža Copacabana, odnosno “Kopika”, kako je lokalci vole zvati. Posebno zanimljivo iskustvo bila nam je vožnja skelom, odnosno kompom, koji kod zoološkog vrta povezuje dvije obale Drave. Svakih pola sata besplatno prevozi pješake i bicikliste, a upravo takvi detalji Osijek čine drugačijim i nevjerojatno simpatičnim gradom za život.

Naravno, nezaobilazna je i impresivna Osječka konkatedrala Svetog Petra i Pavla, najviša građevina u gradu sa svojih 90 metara. Zanimljivo je da broj 90 u Osijeku ima gotovo simbolično značenje. Grad se nalazi na 90 metara nadmorske visine, katedrala je visoka 90 metara, a i najdublja točka grada nalazi se upravo na toj dubini.

Poseban dojam na nas ostavila je i Europska avenija, jedna od najljepših ulica u gradu, poznata po elegantnim secesijskim zgradama koje Osijeku daju srednjoeuropski štih. Upravo u blizini nalazi se i Sakuntala Park, mali gradski park ispred kina Urania koji krije jednu od neobičnijih osječkih atrakcija, sfinge. Iako ih mnogi ne očekuju pronaći usred Slavonije, ove sfinge ondje stoje još od početka 20. stoljeća. Park je ime dobio po indijskoj princezi Sakuntali, a sfinge su postavljene kao dio tada popularne fascinacije Orijentom i egzotičnim motivima u europskoj umjetnosti i arhitekturi. Za ručak smo posjetili Projekt 9, gdje smo zaista odlično jeli, a ostatak dana proveli lagano istražujući grad bez žurbe, baš onako kako se Osijek najbolje doživljava. I upravo je to ono što nam je ostalo kao najjači dojam. Osijek nije grad koji će vas pokušati impresionirati na prvu. On vas polako osvoji svojim ritmom, ljudima i atmosferom zbog koje imate osjećaj da ste negdje gdje vrijeme ipak malo sporije prolazi.

Kopački rit i Baranja – mjesto gdje priroda, vino i tradicija pričaju istu priču

Iduće jutro iz Osijeka krenuli smo prema jednom od najposebnijih prirodnih područja u Hrvatskoj, Kopačkom ritu. Smješten između Drave i Dunava, ovaj park prirode jedno je od najvećih i najvažnijih močvarnih područja u Europi, poznato po nevjerojatnoj bioraznolikosti i bogatom životinjskom svijetu. Kopački rit često nazivaju i “europskom Amazonom”, a čim uplovite u njegove mirne kanale, postaje jasno i zašto. Tijekom polusatne vožnje brodom prošli smo kroz tihe rukavce okružene zelenilom i promatrali prirodu koja ovdje izgleda gotovo netaknuto. Poseban dojam ostavile su ptice. Na području Kopačkog rita živi više od 300 vrsta, a samo kormorana ima oko 500 parova. Doslovno smo ih mogli vidjeti posvuda oko sebe. Iznad nas su u nekoliko navrata kružili i impresivni orlovi štekavci, najveće europske grabljivice, što je cijelom iskustvu dalo još posebniji osjećaj divljine i slobode. Iako nismo imali sreće vidjeti dabrove, već sama vožnja kroz ovaj krajolik bila je dovoljna da shvatimo zašto mnogi upravo Kopački rit smatraju jednim od najljepših parkova prirode u Hrvatskoj.

Nakon prirode, put nas je dalje odveo prema vinskim cestama Baranje, regije koja nas je potpuno osvojila svojom gastronomijom, vinima i toplinom ljudi. Prvo smo posjetili vinski podrum Belje, a zatim jedno od najposebnijih mjesta cijelog putovanja, Baranjsku kuću. Ondje se nalazi i “Ulica zaboravljenog vremena”, mali etno kompleks u kojem su okupljeni stari zanati kojima su se nekada bavili stanovnici ovog kraja. Šetajući između kućica imate osjećaj kao da ste se vratili nekoliko desetljeća unatrag prije nego što su tehnologija i industrija zamijenile mnoge tradicionalne obrte. No ono što nas je ondje posebno oduševilo bila je hrana. Kulen, čvarci, domaći sirevi i vina samo su bili uvod u ono glavno. Grah koji se satima kuhao u glinenoj posudi na laganoj vatri. I iskreno, bio je to jedan od najboljih grahova koje sam ikad probao. Nakon toga stigle su taške i knedle od šljiva pa smo u jednom trenutku ozbiljno razmišljali da ondje jednostavno ostanemo prespavati i zaboravimo na ostatak svijeta.

Nastavili smo dalje kroz Baranju i posjetili poznatu cestu u Karancu, jedno od najfotografiranijih mjesta regije. Iako vinogradi još nisu bili u punom zelenilu, cijeli kraj i dalje ima onu posebnu mirnoću i atmosferu zbog koje lako možete zamisliti kako ovdje izgleda ljeto i jesen. Nedaleko se nalazi i La Vida Panorama, mjesto s prekrasnim pogledom na okolicu i Dunav, dok nas je put dalje odveo prema Batini i memorijalnom kompleksu iz Drugog svjetskog rata. Upravo ovdje pogled puca prema čak tri države, Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj. Što savršeno pokazuje koliko je ova regija kroz povijest uvijek bila mjesto susreta različitih kultura, puteva i priča.

Dan smo završili u Vinariji Josić, jednoj od najpoznatijih baranjskih vinarija. Izvana djeluje gotovo neprimjetno, ali čim se spustite u restoran i vinski podrum, atmosfera vas potpuno osvoji. Stari stolnjaci, fotografije na zidovima i rustikalni detalji stvaraju osjećaj kao da ste došli u neko drugo vrijeme. Ondje smo degustirali nekoliko vina, a mene je posebno oduševio Josićev cuvée, crno vino koje me iskreno iznenadilo jer inače nisam veliki ljubitelj crnih vina. Posebno su zanimljive i etikete njihovih boca, jer svaka prikazuje drugu pticu koja živi u Kopačkom ritu, čime se na lijep način povezuju priroda i vinska priča ovog kraja. A ako vas ondje dočeka pas Laki, pripremite se da će vam potpuno ukrasti srce. Toliko je umiljat i simpatičan da mu je gotovo nemoguće ne dati koji zalogaj sa stola. I upravo nas je taj spoj prirode, vina, tradicije i ljudi možda najviše osvojio u cijeloj Slavoniji i Baranji. Još jednom nam je pokazao koliko posebnih mjesta imamo na kontinentu, mjesta koja često zanemarujemo dok tražimo nova putovanja negdje daleko.

Pečuh – jedan od najposebnijih gradova Mađarske koji prečesto ostaje u sjeni Budimpešte

Nakon Slavonije i Baranje naše putovanje nastavilo se prema Pečuhu. I dok većina putovanja u Mađarsku uglavnom završava u Budimpešti, Pečuh je dokaz da ova zemlja skriva još mnogo gradova koji imaju poseban karakter, bogatu povijest i atmosferu zbog koje ih poželite istraživati. Ono što Pečuh čini toliko posebnim upravo je spoj različitih kultura koje su ovdje stoljećima ostavljale svoj trag. Šetajući gradom vrlo brzo ćete primijetiti kako se srednjoeuropska, osmanska i rimska povijest ovdje isprepliću gotovo na svakom koraku.

Srce grada svakako je Trg Széchenyi, glavni trg na kojem se nalazi jedna od najpoznatijih građevina u gradu, nekadašnja džamija paše Kasima. Upravo taj spoj arhitekture najbolje pokazuje koliko je osmanski utjecaj bio snažan u ovom dijelu Europe. Poseban doživljaj bio je i posjet impresivnoj Katedrali s četiri tornja, jednoj od najprepoznatljivijih građevina. Popeli smo se na toranj odakle se pruža prekrasan pogled na grad, a dok smo ulazili unutra, prostorom su odzvanjali zvukovi velikih orgulja koji su cijelom trenutku dali gotovo filmsku atmosferu. Odmah ispred katedrale nalazi se i jedan od najvažnijih povijesnih lokaliteta u Mađarskoj, Ranokršćanska nekropola u Pečuhu, lokalitet pod zaštitom UNESCO-a. Dok se unutar moderno uređenog posjetiteljskog centra mogu vidjeti brojni arheološki ostaci. Među njima se posebno ističe grobnica Petra i Pavla, jedan od najvrjednijih primjera ranokršćanske umjetnosti ovog dijela Europe. Cijeli kompleks ostavlja dojam mjesta na kojem povijest doslovno oživi pred vama.

No Pečuh nije samo povijest. To je grad koji osvaja i svojom atmosferom. Secesijske i austrougarske zgrade, male ulice i ritam života daju mu neki poseban šarm zbog kojeg se vrlo lako možete zamisliti kako ovdje provodite nekoliko dana bez ikakvog plana. Tijekom istraživanja grada posjetili smo i Orma, artisan pekaru poznatu po sourdough kruhu i modernom pristupu pekarstvu. Upravo je ta kombinacija tradicionalnog i suvremenog ono što se često osjeti u cijelom Pečuhu. Nakon toga ručali smo u Kossuth Kisvendéglő, restoranu koji tradicionalna mađarska jela spaja s modernim twistom. I bio je to jedan od najboljih ručkova cijelog putovanja.

Velik dio ovog putovanja bio je posvećen i održivosti te lokalnoj proizvodnji pa smo tako posjetili i Almalomb Coffee, pržionicu kave koja spaja vrhunsku specialty kavu i održivi pristup proizvodnji. Ondje smo degustirali različite vrste kave, sami sudjelovali u pripremi i saznali koliko pažnje stoji iza svake šalice, od zrna pa sve do kompostabilnih kapsula.

Naravno, kako je vino jedan od glavnih motiva cijele Romans Wine Danube rute, poslijepodne je bilo rezervirano za degustaciju vina u PTE Winery, dok smo večer završili u Elevenu. Boravak u Pečuhu dodatno je uljepšao Palatinus Grand Hotel, čiji rooftop s jacuzzijem i pogledom na grad pruža savršen završetak dana nakon cjelodnevnog istraživanja.

Ipak, postoji još jedan dio Pečuha koji zaslužuje potpuno posebnu priču, a to je kulturološki kvart Zsolnay. Toliko je poseban i sadržajno bogat da mu jednostavno ne želim posvetiti samo nekoliko odlomaka. Zato ću njega ostaviti za poseban putopis, jer Pečuh je definitivno jedan od onih gradova koji zaslužuju puno više pažnje nego što je danas dobivaju.

Sremska Mitrovica i Specijalni rezervat prirode Zasavica  – posljednja stanica putovanja kroz povijest i vina

Posljednja postaja naše Romans Wine Danube rute bila je Sremska Mitrovica, grad koji je danas miran i opušten, ali ispod njegovih ulica skriva se jedna od najvažnijih priča Rimskog Carstva na ovim prostorima. Nekadašnji rimski Sirmium bio je jedan od četiri glavna grada Rimskog Carstva i rodno mjesto nekoliko rimskih careva, zbog čega je ovo područje prije više od 1700 godina imalo ogromnu važnost za cijelu Europu.

Naš boravak započeo je na Salašu Isailovići, mjestu koje nas je odmah osvojilo toplinom i domaćinskom atmosferom. Ondje nas je dočekala divna Ana, zahvaljujući kojoj smo se od prvog trenutka osjećali kao kod kuće. Salaš okružen prirodom, životinjama, konjima, guskama i domaćom hranom bio je savršen uvod u vojvođanski način života i onaj mirniji ritam zbog kojeg ovakva mjesta ostaju u sjećanju. Posebno je zanimljivo što se upravo kod salaša nalazi i rimski sarkofag, simbolično povezan s cijelom pričom o Sirmiumu i rimskoj prošlosti ovog kraja. Upravo vas takvi detalji tijekom cijelog putovanja stalno podsjećaju koliko bogata povijest zapravo leži ispod gradova i mjesta kroz koja svakodnevno prolazimo.

Naravno, nezaobilazan dio posjeta bila je i Carska palača u Sirmiju, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta rimskog razdoblja na Balkanu. Iako danas vidimo ostatke nekadašnje carske palače, fascinantno je pomisliti da su upravo ovdje prije gotovo dvije tisuće godina živjeli rimski carevi i donosile se važne odluke za cijelo Carstvo. Mene je posebno oduševila činjenica da su još tada imali razvijen sustav podnog grijanja, što dovoljno govori koliko je ovaj grad bio napredan za svoje vrijeme. Šetajući gradom saznali smo i da se jedan od najdužih pješačkih mostova u regiji nalazi upravo ovdje, preko rijeke Save i to na istom mjestu gdje je most postojao još u rimsko doba. Posjetili smo i Muzej Srema, gdje se kroz brojne izložbene materijale može pratiti priča od rimskog Sirmiuma pa sve do tradicionalnog života Srijema kroz stoljeća.

Ipak, možda najljepši završetak cijelog ovog putovanja bio je idućeg jutra u Zasavica - Specijalni Prirodni Rezervat, koji nas je potpuno osvojio svojom autentičnošću i opuštenom atmosferom. Zasavica je zapravo nekadašnji rukavac rijeke Save koji je tijekom godina ostao odvojen od glavnog toka, stvarajući jedinstven močvarni ekosustav bogat biljnim i životinjskim svijetom. Danas je to jedno od najpoznatijih zaštićenih područja u Srbiji, ali i mjesto koje pruža potpuno drugačiji doživljaj prirode. Tijekom vožnje brodićem kroz mirne kanale rezervata imali smo osjećaj kao da smo nakratko pobjegli od svega. Oko nas su bili trska, voda, ptice i potpuni mir, a dodatni šarm cijelom mjestu daju brojne domaće životinje koje ovdje slobodno žive. Magarci, konji, krave, crne svinje šeću rezervatom, a mnoge od njih toliko su pitome da vam doslovno jedu iz ruke. Posebno zabavan dio iskustva bio je i mali safari obilazak minibusem koji vozi kroz rezervat. Vožnja traje oko 40 minuta, bez klasičnih rezervacija i organizacije, već jednostavno pričekate busić i nadate se da ćete uhvatiti mjesto.

I dok smo se vraćali kući nakon šest dana putovanja kroz Sloveniju, Hrvatsku, Mađarsku i Srbiju, ostao je osjećaj koliko zapravo malo poznajemo regiju koja nam je toliko blizu. Od rimskih careva i drevnih cesta do vina, prirode i ljudi koji vas dočekaju kao prijatelja. Ova ruta pokazala nam je da neka od najposebnijih putovanja ne moraju biti daleko. Ponekad se najveće priče kriju upravo tik do nas.

*#RomansWineDanube podržan je od Interreg Danube Region Programme

Nikola